ČAS  ISTORIJE  U  PRIJESTONICI

    „CETINJE JEDNA PRIČA“

U okviru projekta „Cetinje jedna priča“ , učenici VII razreda  naše škole  su  boravili na Ivanovim Koritima od 07.-09.11.2018.godine. Sa učenicima su bili  nastavnici  Nevenka  Nikčević, Budimir  Damjanović  i pomoćnica direktora  Vanja Pićurić.

Kroz razne aktivnosti predviđene ovim projektom,upoznali su se sa kulturno-istorijskim znamenitostima naše prijestonice.

                                                                                                       IVANOVA KORITA

            Tokom dosadašnjeg školovanja sa školom sam bila na mnogim izletima. Definitivno mi se najviše svidio Prčanj, ali odmah nakon njega Ivanova Korita.

            Svaki dan je bio savršeno isplaniran. Nijesmo imali puno vremena za odmor, a samim tim smo bili izolovani od telefona i društvenih mreža na kojima provodimo previše vremena. Tako smo mogli da uživamo u prirodnim ljepotama Ivanovih Korita bez neprestanog slikavanja za instagram story-je. Tokom mnogih obilazaka upotpunili smo znanje o svojoj državi i njenoj istoriji. Najzanimljiviji mi je bio odlazak na Mauzolej. Priznajem, nije bilo lako preći 461 stepenicu, ali vrijedilo je umora. Bilo je jako hladno, ali hladnoću nijesam osjećala zbog predivnog pogleda na Cetinje. Govore da se, kada nije maglovito, sa Mauzoleja vidi Bokokotorski zaliv i obala Italije koji sa te visine fantastično izgledaju. Šteta što nijesmo bili u prilici da to vidimo. Kada smo ušli unutra bila sam očarana ljepotom enterijera. Plafun se presijavao, prekriven pozlaćenim pločicama. U sredini, Njegošev spomenik. Savršeno. Bilo mi je jako žao kada smo odlazili, ali naravno sve sam slikala kako bih imala neke uspomene. Takođe, dopao mi se obilazak Biljarde. Učenje o Njegošu i Petrovićima bilo je jako interesantno. Najveći utisak na mene su ostavili namještaj i odjeća toga doba. Namještaj je bio ukrašen raznim zanimljivim detaljima, odjeća napravljena od svile sa zlatnim vezovima. Bila je mnogo ljepša i bogatija nego danas. Žao mi je što nijesam mogla da fotografišem. Nakon raznoraznih aktivnosti išli smo u diskoteku. Tamo smo igrali dok nas noge nijesu izdale od umora i pjevali dok nijesmo ostali bez glasa. Zatim bi se vratili u sobe i tako umorni zaspali kao bebe.

            Mogla bih o ovome izletu da pišem još mnogo toga, ali ovo je nešto što će mi zauvijek ostati u sjećanju. Kada bi mi se pružila prilika da opet odem tamo, pristala bih bez razmišljanja.

                                                                                                                                               Sara Radulović VII₂

CETINJE – JEDNA PRIČA

                Došao je i taj dugoočekivani dan. Da li će ova tri dana ispuniti moja očekivanja?

            Čim sam izašla iz autobusa i zakoračila na mekanu travu pored hotela, pomislila sam da će ovo biti posebno iskustvo.  Naša soba je bila na trećem spratu i stvarno smo se pomučili da ponesemo kofere do gore. Ali čim smo ušli u naš sobičak sa olakšanjem odahnusmo dok nas je blag povjetarac štipao za obraze kroz otvoren prozor.Ostavili smo stvari i krenuli u obilazak Ivanovih Korita.

            Mala šuma kroz koju smo prolazili je bila prava paleta jesenjih boja, kao slika na kojoj svaki pokret četkice nekom magijom stvori savršeni  list ili tačku.Dok smo šetali u meni se stvorio maleni vrtlog sreće, jer obožavam boje. I ranije sam bila srećna, ali tad sam se osjećala baš posebno.

            Put do vrha Mauzoleja sam zamišljala strmim, napornim i iscpljujućim. Izleda da sam pogriješila, ustvari, kad smo stigli ja uopšte nijesam bila ni umorna.

            Mauzolej je na samom ulazu zračio nekim veličanstvenim sjajem i već u prvoj prostoriji sam ostala bez teksta. Ogromna i graciozna Njegoševa statua je već dovoljno oduzimala dah, kad još iznad njega kao sunce pozlaćen plafon. Čovjek bi jednostavno mogao satima da stoji tu i divi se ovom prizoru. Toliko sam bila zadivljena da sam zaboravila da fotografišem ovo čudo.

            Tokom večere pričali smo o žurci koja je slijedila. Nagađali smo ko će se prijaviti  za karaoke i koje će pjesme pjevati. Žurka je, kao što smo i predviđali, ispunila sva naša očekivanja. Svi su plesali i pjevali, ne samo učesnici karaoka. Neke, ne baš tako razigrane osobe snimale su ,,live za instagram“, a mi ostali smo promukli i umormi pali na naše krevete posle žurke.

            Od obilaska  Cetinja narednog dana, najveći utisak na mene je ostavila Biljarda i dvorac kralja Nikole.

Biljarda je, po meni, bila vrlo skromna za jednog kralja,ali i sama znam da je Njegoš bio vladika i odlikaovao se velikom skromnošću, dobrotom, mudrošću i sposobnošću. Sve tako jednostavno, a opet veličanstveno.

Ipak, kralj Nikola je u potpunosti  iskorišćavao svoje bogatstvo i napravio jedan od najljepših dvoraca u Crnoj Gori. Njegove sobe i sobe njegovih ćerki i žene su bile tako raskošne da sam poženja da živim tamo.

Poslije povratka u hotel uslijedilo je spremanje za kviz znanja. Pogađajte! Osvojili smo drugo mjesto. A potom sportske igre, koje su za mene bile jedna od najljepših rekreacija na Ivanovim Koritima.

Drugo veče na žurci je bilo življe nego prethodno. Naši misteri i misice  su važno hodali binom, a mi publika smo iz sveg glasa navijali i bodrili ih.

Već sjutra ujutro su se čuli ljutiti uzdasi jer  smo se morali pakovati i ići kući. U povratku smo svratili da obidjemo rijeku Crnojevića.

Stigli smo i do tog bajkovitog mjesta. Niko nije ostao ravnodušan prema ovom vodenom kralju, koji se sa svojim podanicima, ribama obučenim u srebrne odore krljušti, gordo gleda posjetioce i svojim žuborom pjevuši umilnu pjesmu dobrodošlice. Kad čuh da je ovo naselje nekad imalo 2000, a sad svega 150 stanovnika, pomislih na ribe u rijeci kojih sam vidjela  makar dvije stotine i nasmijah se na pomisao da su ribe pokorile veliki broj stanovništva Oboda. Sledeći put kad me nastavnik bude pitao nešto o ovom mjestu, reći ću  da ovdje                 ,, vladajući sloj društva predstavljaju ribe“.

Nešto kasnije ugladasmo crkvu  Svetog Nikole. Bila je malena, ali i veličanstvena, nekako blaga i  mila. Kao brižna baka koja nas miluje svojim pogledom. Većina nas je ušla i cjelivala ikone.

Tek posle otkrih gdje se zapravo nalazi Oktoih. Iza crkve malo primjetno udubljenje, nalik prostoriji, sa natpisom o prvoj knjizi. Prostorija je izgledala primitivno , ali sam svjesna njenog značaja.

Idući ka autobusu izgledali smo pomalo pokunjeno zbog završetka našeg  putešestvija. U vožnji smo se smijali, pjevali, čavljali, ali smo i utiske razmenjivali. Utiske o jednom  predivnom mjestu i nazaboravnom putovanju i druženju.

                                                                                                                                      Sofija Lješković  VII2