,,Sjećanje me lakom tugom ovi’’


        Često se sjetim mog ranog djetinjstva, doba prije škole i u jednom trenutku zaželim da se vratim, ali mi je opet drago što sam tu, u sadašnjosti.
         Imam puno sjećanja, toliko da ako bih krenula da nabrajam i opisujem, nikada ne bih mogla stati.Medjutim, sjećanje na dan 31. 06. 2005. godine vratim se u prošlost kada nijesam brinula i razmišljala o ocjenama, o simpatiji, u doba kada mi je samo zabava bila na umu. Slobodno mogu reći da je tada to vrijeme za mene bilo zlatno.
          Sigurno se pitate šta ima važno u tom datumu? Kada sam imala tri i po godine, roditelji su me, želeći da nađem nešto što će me možda zanimati u životu upisali u plesnomanekenski klub “Jet Set”. U tom klubu sam naučila prve plesne korake, pravilno držanje, hodanje. Bilo je veoma zabavno, ali I naporno. Prvih godinu dana moja generacija je vrijedno i marljivo vježbala, pa je konačno došlo vrijeme za naš prvi manekenski nastup.
            Bilo je to u Budvi, 31. 06. 2005. godine, a mi smo izvodili predstavu “Snežana i sedam patuljaka’’. Još uvjek se sjećam svoje uloge, bila sam patuljak Ljutko. Obučena u crveno odijelo, sa sniježno bijelom bradom i brkovima, jedva sam čekala trenutak da izađem na pistu. Kada je taj trenutak konačno došao, noge kao da su mi se odsjekle. Nijesam znala šta se sa mnom dešava. Veoma zbunjena sam izašla i počela da šetam, odjednom sam čula neki glas kako mi govori: “Bravo, samo tako nastavi!” Bila je to moja majka. Nakon tih riječi, na mom licu se pojavio osmjeh, a u srcu i nogama sigurnost u ono šta radim. Više se nijesam bojala, nastavila sam hrabro i odlučno da koračam i kada sam završila sa svojim nastupom dobila sam veliki aplauz.
             Danas, kad se sjetim svih tih stvari, smijem se misleći da to nijesam ja. A zašto? Zato što me život povrijeđuje i tjera na razna iskušenja. Zato sto me ljudi ne razumiju, a još manje vole. Zbog čega se sve to dešava? Da li sam ja krivac za mnoge stvari?!? Već neko vrijeme pokušavam da nađem odgovor na ova pitanja, međutim pokušavajući da riješim ova ja samo pronalazim nova, nejasnija i još tajanstvenija pitanja. Zbog toga sam odustala od traženja.
             Za nekoga sjećanja predstavljaju nešto što će pamtiti cijeli život, ali za mene ona su veoma bolna, jer me podsjećaju na greške i na propuštene stvari. Zbog toga ja živim u surovoj sadašnjosti i rijetko se okrećem za sobom.

Snežana Milenković IX1

 

2014/15. šk. godina

 

Putopis


            Prošlog vikenda, zajedno sa drugarima i nastavnicima, bila sam na Cetinju. Obišli smo sve znamenitosti grada Cetinja i Njegošev mauzolej na Lovćenu.
           Prvog dana posjetili smo crkvu na Ćipurima u kojoj su sahranjeni kralj Nikola, njegova žena Milena i njihove kćerke Vjera i Ksenija. Biljardu smo jedva čekali da obiđemo zbog Njegoševog stola. Čuli smo priče o Cetinjskom manastiru i Orlovom kršu, gdje je sahranjen knjaz Danilo. Poslije ručka i kraćeg odmora, krenuli smo na Lovćen. Prešli smo četiristo šezdeset jednu stepenicu i osjećali se ponosno. Obišli smo i Njegoševu kapelicu, simbol Lovćena.
            Drugog dana smo detaljno obilazili Cetinje. Muzej kralja Nikole i Istorijski muzej su mi posebno ostali u sjećanju. Plavi dvor, Zetski dom, Muzička i Likovna akademija, simboli su prelijepog grada, Cetinja.
           Poslednjeg dana, svi smo bili tužni jer se vraćamo u Nikšić. Obišli smo Rijeku Crnojevića i ostatke prve štamparije, u kojoj je štampana prva ćirilična knjiga, Oktoih.
           Srećna, jer sam naučila mnogo o prijestonici moje države, vratila sam se kući.


Jelena Bojat VII4

 

Pokrivena nebom ko od plave svile


           Ima jedna planina, ime joj je Durmitor. Visinom je nadvisila, a ljepotom zasijenila druge planine. Ispod Durmitora, na kanjonu rijeke Tare nalazi se moje selo. Toliko ljepote na jednom mjestu ima samo u bajkama. Gledati planinu, a ne vidjeti nebo prosto je nemoguće. Plavo, kao da je od svile, čisto i blistavo, dodiruje planinu. Slika planine i njenog zelenila, prošarana sniježnim nametima i
plavo nebo iznad nje gledaoce ostavljaju bez daha. Priroda je stvarno bila darežljiva. Ispod planine teče rijeka Tara. Najljepši kanjon, rijeke ljepotice. Rijeka plava, planina zelena, nebo plavo. Kad sve to gledam imam osjećaj da je planina zavezala plavu svilenu maramu. Plavosvileno nebo iznad Durmitora ko jednom vidi nikad ne zaboravlja.

Bojat Jelena VI

 

Zdravica Skadarskom jezeru


            Crna Gora je puna prirodnih ljepota. Planine, rijeke, jezera... Kada smo već kod jezera, želim da vam pričam o Skadarskom jezeru.
            Dižem čašu ljepoti tog jezera. Oko njega zelena dolina. Tuda teče rijeka Bojana. Tu ima maslina i smokava, a tek bogatih vinograda. Ribe razne u jezeru ima. Ne pripada ono samo nama, već i susjednoj Albaniji. Svi će tu naći svoj mir. A kad se s neba gleda na Skadarsko jezero, više je zeleno nego plavo. Razlog tome su lokvanji. Ti divni cvjetovi na velikim, zelenim listovima
prekrivaju jezersku vodu. Na jezeru vas dočekaju vrlo ljubazno. Dok plovite brodićem po vodi i osluškujete cvrkut ptica i cvrčaka među trskom, gledate kako se poslednji zraci sunca gube u daljni.
              Skadarsko jezero vrijedi posjetiti. Svaki putnik, koji zađe u Crnu Goru ne smije propustiti čari i ljepote ovog jezera.

Sofija Radunović VI4

 

Susret sa Njegošem

 

          Na Lovćenu sam. Uzbudjeno posmatram simbol Crne Gore i ponos Crnogoraca, predivnog gorostasa čiji vrhovi prkose nebu. Stoji ponosno, kao vojnik, kao svetionik koji nudi spas, kao svijeća čiji plamen nikada ne dogorijeva. Prolazi me jeza od tolike ljepote, osjećam ponos, neku milinu, nijesam ni slutila da hladan lovcenski kamen može da zapali takvu vatru u grudima.
           Na ovoj planini je odrastao čuveni crnogorski vladar i veliki pjesnik Petar II Petrović Njegoš.Lovćen je bio njegova najveća inspiracija, tu je napisao svoje najljepše stihove,a ovu planinu odabrao za svoju vječnu kuću. Njegov Mauzolej je najčudnija, najuzvišenija grobnica, kakve nema nigdje na svijetu. Hodam, upijam, gledam u nebo… Čini mi se da sam na vrhu svijeta. Čini mi se da čujem zvuke gusala, vladikin glas kako odjekuje: „U pamet se Crnogorci!“ Imam osjećaj da sam se našla u nekom sasvim drugom svijetu, osjećam strahopoštovanje, svaki kamen koji dotknem progovara i donosi dah nekih prošlih vremena. Sve kao da je obavijeno nekim čudnim plaštom,kojeg su se same gorske vile takle.
          Osjećam se pročišćeno, ispunjeno, čilo. Ponosna sam što sam dio nečeg što ni gromovi ni munje, ni oluje, ni sva čuda prirode, ni sva čuda savremenog svijeta ne mogu da nadvise, niti da mu potamne slavu.

                                                                                                                                    Lela Stanković IX/1