U susret Novoj godini

               Kraj dvanaest mjeseci, školskog polugođa, nerijetko i starosne godine, prilika je da saznamo šta nam kaže ,,novogodišnje ogledalo". Gdje smo stali, a šta započeli? Kuda ćemo dalje, a dokle smo stigli? Šta očekujemo u Novoj godini, a šta ostavljamo iza sebe? Sve su ovo pitanja koja svaku osobu okupiraju krajem mjeseca decembra.

               Dok sam bila mlađa, moja vjerovanja u Djeda Mraza su bila realistična i bliska. Mislila sam da će pismo adresirano na Sjeverni pol ispuniti moje želje, a većinom je tako i bilo. Kasnije sam shvatila da su roditelji čitali moja pisma i udovoljavali mojim željama, ne zbog materijalnog i želje da dobijem novu haljinu ili lutku, već više zbog održavanja iluzije bezbrižnosti i vjerovanja u dobrotu neke osobe udaljene miljama od mene. Sada je drugačije, mnogo jasnije i sa manje očekivanja. Valjda nam i godine donose takve misli, a sazrijevanjem i iskustvo i vjeru u samo objektivne činjenice. Ne vjerujem više u Djeda Mraza, ali vjerujem u ljude i dobrotu od koje su satkani. Vjerujem da svijet može biti bolji samo ako se malo potrudimo i damo svoj doprinos. Ako samo izbrojimo do pet kada nas neko uvrijedi, da ne uzvratimo istom mjerom i ne kažemo ružne riječi zbog kojih ćemo biti ,,isti". Ako pokušamo da razumijemo slabosti drugih jer ne znamo šta ih je izazvalo, jer ne znamo da je neko učestvovao u lošem činu jer je breme ružnoga ponio odavno sa sobom, a nije ga tražio. Ako zaboravimo, jer nam treba prostora u duši za lijepe osjećaje, a ne tjeskobu ili ljutnju. Ako ovaj svijet posmatramo kao igralište za ljude, ptice i cvijeće istovremeno - onda smo uspjeli. Ako se obradujemo ,,malim stvarima" jer nam ,,velike" i ne trebaju, jer one ne čine život. Ako nam je riječ važnija od djela, a zagrljaj veći od najvećeg nebodera.

               To su moja očekivanja i moje jedine želje. Zdravlje i radost mojih najbližih, pa onda i svih ostalih ljudi na ovom svijetu. Da budemo bolji, srećniji i veseliji, ne samo prema drugima, već i prema sebi. Svi možemo biti Djeda Mraz, samo treba da vratimo onu dječiju sliku u sebi, da opet bacimo pogled na ono davno zaboravljeno ,,novogodišnje ogledalo", a onda - sve je moguće!

                                                                                                Dragana Mićanović IX₁

                                                                                                OŠ ,,Ratko Žarić”