Written by Nikola Kasalica

Published: 20 March 2024

„ZA LJEPOTU SADAŠNJEG I BUDUĆEG ŽIVOTA“

        U organizaciji Dječjeg saveza Nikšića i Sekretarijata za uređenje prostora i zaštite životne sredine, na konkursu za najljepši prozni rad na temu iz ekologije „Za ljepotu sadašnjeg i budućeg života“ pohvaljena je učenica osmog razreda, Anja Miljanić (mentor, prof. Vanja Pićurić).

Rukovodilac Aktiva C-SBH jezika i književnosti

Prof. Žejka Vračar

Written by Vera Backovic

Published: 06 December 2022

Pohvala na literarnom konkursu “Prirodne ljepote moga grada”

      Na literarnom konkursu, za najbolji prozni rad na temu: “Prirodne ljepote moga grada-naselja”, koji je organizovao Dječiji savez Nikšića u saradnji sa Službom za zaštitu životne sredine, naša učenica sedmog razreda, Anja Miljanić (mentor Vanja Pićurić) je pohvaljena i prisustvovala je dodjeli nagrada u Gradskoj kući.

     Za istaknuto učešće na istom konkursu, diplome su dobili učenici Katarina Krivokapić i Obrad Radulović.

     Čestitamo na uspjehu učenicima i njihovom mentoru!

Written by Vera Backovic

Published: 15 November 2022

Od malih slova do velikih pisaca

          22.oktobra u prostorijama Osnovne škole "Ratko Žarić" održano je literarno takmičenje, koje je organizovala KZ "Vladimir Mijušković", uz podršku Opštine Niksić. Na literarnom takmičenju "Od malih slova do velikih pisaca", koje je održano za učenike od 6. do 9. razreda za sve osnovne škole na nivou grada, učenici OŠ "Ratko Žarić" su se značajno istakli. Među najboljima našli su se: Lena Radojević (VI razred), Katarina Krivokapić, Anja Miljanić i Bogdana Jauković (VII razred), Georgia Glomazić (VIII razred) i Anja Matović (IX razred). Pohvaljeni učenici su dobili svečane diplome (Pohvale) i knjige. 

        Učenik šestog razreda Andrija Glušica je svojom poezijom ostvario drugo mjesto i tom prilikom dobio svečanu Povelju, knjigu i simboličnu novčanu nagradu od 50e. Dodjela nagrada je održana 12.11. u Gradskoj kući.

        Takmičari su pisali na jednu od tri teme: "Pričao mi grad moj", "Zavoli me-pa smo kvit" i "Nedostajanje".

        I ovog puta učenici naše škole pokazali su značajnu zainteresovanost i ozbiljnost što se tiče i njihovih vanškolskih aktivnosti i, po ko zna koji put, potvrdili da treba da budu primjer svoj djeci i svim budućim generacijama.

Aktiv C-SBH jezika i književnosti i prof. Suzana Bijelović-Stanišić

Written by Admin

Published: 31 December 2021

U susret Novoj godini

               Kraj dvanaest mjeseci, školskog polugođa, nerijetko i starosne godine, prilika je da saznamo šta nam kaže ,,novogodišnje ogledalo". Gdje smo stali, a šta započeli? Kuda ćemo dalje, a dokle smo stigli? Šta očekujemo u Novoj godini, a šta ostavljamo iza sebe? Sve su ovo pitanja koja svaku osobu okupiraju krajem mjeseca decembra.

               Dok sam bila mlađa, moja vjerovanja u Djeda Mraza su bila realistična i bliska. Mislila sam da će pismo adresirano na Sjeverni pol ispuniti moje želje, a većinom je tako i bilo. Kasnije sam shvatila da su roditelji čitali moja pisma i udovoljavali mojim željama, ne zbog materijalnog i želje da dobijem novu haljinu ili lutku, već više zbog održavanja iluzije bezbrižnosti i vjerovanja u dobrotu neke osobe udaljene miljama od mene. Sada je drugačije, mnogo jasnije i sa manje očekivanja. Valjda nam i godine donose takve misli, a sazrijevanjem i iskustvo i vjeru u samo objektivne činjenice. Ne vjerujem više u Djeda Mraza, ali vjerujem u ljude i dobrotu od koje su satkani. Vjerujem da svijet može biti bolji samo ako se malo potrudimo i damo svoj doprinos. Ako samo izbrojimo do pet kada nas neko uvrijedi, da ne uzvratimo istom mjerom i ne kažemo ružne riječi zbog kojih ćemo biti ,,isti". Ako pokušamo da razumijemo slabosti drugih jer ne znamo šta ih je izazvalo, jer ne znamo da je neko učestvovao u lošem činu jer je breme ružnoga ponio odavno sa sobom, a nije ga tražio. Ako zaboravimo, jer nam treba prostora u duši za lijepe osjećaje, a ne tjeskobu ili ljutnju. Ako ovaj svijet posmatramo kao igralište za ljude, ptice i cvijeće istovremeno - onda smo uspjeli. Ako se obradujemo ,,malim stvarima" jer nam ,,velike" i ne trebaju, jer one ne čine život. Ako nam je riječ važnija od djela, a zagrljaj veći od najvećeg nebodera.

               To su moja očekivanja i moje jedine želje. Zdravlje i radost mojih najbližih, pa onda i svih ostalih ljudi na ovom svijetu. Da budemo bolji, srećniji i veseliji, ne samo prema drugima, već i prema sebi. Svi možemo biti Djeda Mraz, samo treba da vratimo onu dječiju sliku u sebi, da opet bacimo pogled na ono davno zaboravljeno ,,novogodišnje ogledalo", a onda - sve je moguće!

                                                                                                Dragana Mićanović IX₁

                                                                                                OŠ ,,Ratko Žarić”

Written by Admin

Published: 21 November 2021

Literarni konkurs „Mariji s ljubavlju“

Učenici naše Škole su uzeli učešće i na V literarnom konkursu Fondacije Marija Kotri. Tema konkursa je bila “Svako svoje sunce ima, prema kome radost leti”.

Učenica Dragana Mićanović (mentor Snežana Vorotović), je dobila Pohvalu i pročitala svoj rad na svečanoj dodjeli u ICP Tehnopolisu.

Aktiv C-SBH jezika i književnosti

Written by Veselin Sobic

Published: 03 May 2018

Specijalna nagrada za učenicu Milenu Bogetić

na literarnom konkursu Pošte Crne Gore

Učenica VIII razreda Milena Bogetić ( mentor Snežana Vorortović ) je na takmičenju za najljepše pismo 2018. osvojila specijalnu nagradu. Takmičenje je organizovala Pošta Crne Gore i Ministarstvo prosvjete. Ovogodušnja tema  je glasila: “ Zamislite da ste pismo koje putuje kroz vrijeme. Koju poruku želite da prenesete svojim čitaocima?”

Na takmičenju su učestvovale 163 osnovne škole iz Crne Gore sa 140 radova.

Nagrađeni literarni rad

Poštovani čitaoci,

          Ovo svoje „putešestvije“ želim da podjelim sa  Vama i da svaki trenutak proživite sa mnom. Pokušaću da usporim vrijeme, da bi ste zaista uživali.                                  

          Praistorija – pismo ne postoji, ali ja „Da“. Jer ja sam putnik kroz vrijeme. Kameno doba, metalno doba, dinosaurusi, pećinski ljudi, vatra, homo sapiens. Stari vijek – Ha! Tu sam ja. Srednji vijek, novi vijek, savremeno doba. Od mog piktografskog oblika, postajem klinasto. Kineski „oracle bone“, „hodanje i igra“ po svili, egipatski hijeroglifi, staro grčko pismo. Arapsko, hebrejsko...do današnjeg pisma. Nadam se da sam  uspio, na trenutak, da Vam dočaram u mislima ove narode, običaje...Kroz moju bogatu istoriju proplitale su se razne kulture. Mijenjao sam oblik, veličinu, boju. Moje putovanje je zaista božanstveno. Upoznati sve te ljude, upoznati svijet. Pa, zar je to malo? Biti dio svakog kutka ovog svijeta. Sad si u poštarskoj torbi, u ruci, u džepu, na vratima, poštanskom sandučetu, u boci, sad već u nečijoj nesigurnoj ruci, letiš visoko, ploviš, šetaš...O, kakva pustolovina!

        Lijepo je biti putnik kroz vrijeme. Znati da se neko bavio tobom toliko vremena. Ali, putovanje je i sadašnjost i budućnost. „Koliko danas pišemo pisma?“ „Da li će u budućnosti pisanje pisma biti zaboravljeno?“ Kao putnik budućnosti, kažem „Ne“. Dok postoje institucije koje se bave ovakvom problematikom, konkursima, pisanjem proze i poezije, postojaće i pismo pisano „perom“. Jedno takvo sam ja. Doputovao sam u sadašnjost da ljudima izmamim osmjeh, suzu, da spoznaju da treba pisati pisma, pisati rukom.

I zapamti, „čitaoče“- nijedna  riječ, nijedno slovo otkucano na papiru, ne može se pročitati sa istim osjećajem, žarom, ljubavlju, nestrpljenjem, željom, kao slovo napisano rukom, srcem, dušom, suzom.

          Ne zaboravite da pišete drugu, prijatelju, neznancu. Ko zna, možda i neko Vaše pismo doživi ovo „putešestvije“. Možda bude nečija „poruka u boci“.

S poštovanjem i punog srca ,

„Putnik kroz vrijeme“.

P.S. Uz ovo pismo pisano rukom ide i kucana verzija. Čisto da budemo u korak s vremenom. 

                                                                                                                                                Milena Bogetić, VIII2

Written by Admin

Published: 08 June 2017

Događaj koji ću pamtiti

        Biti čovjek nije samo privilegija, već i velika, plemenita dužnost. Ja sebe ne smatram nadmoćnom, zato što sam čovjek, već sam beskrajno počastvovana time što imam priliku da pružim pomoć stvorenjima slabijim od sebe. Još od malena osjećam tu jaku privrženost, ljubav i razumjevanje prema životinjama. Smatram da svako biće, ma koliko malo i sićušno ono bilo, na ovom svijetu ima svoj smisao i ulogu.
            Bilo je to one famozne zime, kad je snijeg napadao i do dva metra. Izašla sam iz kuće, još u pidžami, da se divim tom savršenom, čistom sniježnom bjelilu, kao u bajci. Najednom, pažnju mi je privukla mala, sivkasta, sklupčana grudvica. Prišla sam i ugledala sam malog ptića, koji je, pretpostavljam, ispao iz gnijezda. Ustuknula sam i zapitala se da li je uopšte živ. Čučnula sam kraj njega i stavila ruku na njegovo malo, nje- žno tjelašce. Osjetila sam slabašne otkucaje srca i teško disanje. Uzela sam ga nježno u naručje i uvela ga u kuću. Stavila sam ga pokraj šporeta, gdje je pucketala vatra. Davala sam mu pšenicu, zrno po zrno, kako bi se što prije oporavio. Pronaša sam malu kutiju od cipela i ubacila mu nešto hrane. I tako je cijeli dan protekao u mojoj bezrezervnoj ljubavi i brizi o ptiću.
          Čim sam se ustala, otišla sam kod njega. Ležao je u kutiji, ukočen i hladan. Nijesam mogla da vjerujem, nadala sam se da je to samo ružan san. Pokušavala sam da ga oživim na sve načine, molila Boga da se desi čudo. Ali, ne, ništa nije pomoglo. Srce mi je bilo skrhano, osjećala sam veliki bol, čak i krivicu, mislila sam da je bilo nešto što sam mogla da učinim. Da bdim nad njim cijelu noć i dan, da čuvam njegovu javu i san. Iako je moja bol bila velika, tješila me je jedna misao – da je sa ovog svijeta otišao nahranjen, topao i okružen pažnjom i ljubavlju. Kažu da ni list ne padne sa grane, a da Bog ne zna za to, i zato se najiskrenije nadam da je Bog našao mjesto za njega, u raju.
            Tvrdim da za ljubav nije potrebno vrijeme. Za ljubav je dovoljan i jedan tren. Ptić je u mom životu bio jedan dan, ali to je bilo dovoljno da zauvijek ostavi trag u mom srcu i da ga nikad ne prepustim zaboravu.

Kristina Kontić , VII 4