,,Sjećanje me lakom tugom ovi’’
Često se sjetim mog ranog djetinjstva, doba prije škole i u jednom trenutku zaželim da se vratim, ali mi je opet drago što sam tu, u sadašnjosti.
Imam puno sjećanja, toliko da ako bih krenula da nabrajam i opisujem, nikada ne bih mogla stati.Medjutim, sjećanje na dan 31. 06. 2005. godine vratim se u prošlost kada nijesam brinula i razmišljala o ocjenama, o simpatiji, u doba kada mi je samo zabava bila na umu. Slobodno mogu reći da je tada to vrijeme za mene bilo zlatno.
Sigurno se pitate šta ima važno u tom datumu? Kada sam imala tri i po godine, roditelji su me, želeći da nađem nešto što će me možda zanimati u životu upisali u plesnomanekenski klub “Jet Set”. U tom klubu sam naučila prve plesne korake, pravilno držanje, hodanje. Bilo je veoma zabavno, ali I naporno. Prvih godinu dana moja generacija je vrijedno i marljivo vježbala, pa je konačno došlo vrijeme za naš prvi manekenski nastup.
Bilo je to u Budvi, 31. 06. 2005. godine, a mi smo izvodili predstavu “Snežana i sedam patuljaka’’. Još uvjek se sjećam svoje uloge, bila sam patuljak Ljutko. Obučena u crveno odijelo, sa sniježno bijelom bradom i brkovima, jedva sam čekala trenutak da izađem na pistu. Kada je taj trenutak konačno došao, noge kao da su mi se odsjekle. Nijesam znala šta se sa mnom dešava. Veoma zbunjena sam izašla i počela da šetam, odjednom sam čula neki glas kako mi govori: “Bravo, samo tako nastavi!” Bila je to moja majka. Nakon tih riječi, na mom licu se pojavio osmjeh, a u srcu i nogama sigurnost u ono šta radim. Više se nijesam bojala, nastavila sam hrabro i odlučno da koračam i kada sam završila sa svojim nastupom dobila sam veliki aplauz.
Danas, kad se sjetim svih tih stvari, smijem se misleći da to nijesam ja. A zašto? Zato što me život povrijeđuje i tjera na razna iskušenja. Zato sto me ljudi ne razumiju, a još manje vole. Zbog čega se sve to dešava? Da li sam ja krivac za mnoge stvari?!? Već neko vrijeme pokušavam da nađem odgovor na ova pitanja, međutim pokušavajući da riješim ova ja samo pronalazim nova, nejasnija i još tajanstvenija pitanja. Zbog toga sam odustala od traženja.
Za nekoga sjećanja predstavljaju nešto što će pamtiti cijeli život, ali za mene ona su veoma bolna, jer me podsjećaju na greške i na propuštene stvari. Zbog toga ja živim u surovoj sadašnjosti i rijetko se okrećem za sobom.
Snežana Milenković IX1
