Ostvarenje mog sna
Bio je petak, istrčala sam iz školskog dvorišta sa osmjehom na licu. Bio je to dan prije polaska na
planinu, koja se nalazi nedaleko od grada, kojoj smo se divili ja i moji drugari, a ujedno i strahovali od
njenih strmih litica. Tu planinu zovemo Vojnik i visoka je tek nešto manje od 2. 000m. Za nas je Vojnik bio,
i ostao planina puna izazova ali i puna prirodnih ljepota.
Noć prije polaska bila sam nestrpljiva. Razmišljala sam, tamo će mo vjerovatno vidjeti mnogo životinja i
biljaka. Ređale su se takomisli, šta ako se neko izgubi, šta ako nebudem mogla da se ispenjem na vrh, i
tako redom dok me san nije oborio. Sledećeg jutra užurbano sam ustala, doručkovala i još jednom
provjerila ranac, da li sam ponjela svešto je potrebno, i istrčala iz kuće. Drugari su me čekali na
dogovorenom mjestu, žurno su ušli u kombi i krenuli smo. Tokom vožnje pričali smo o školi, plsaninarrenju a i
o planini čije su se prirode i oni malo plašili, što sam primjetila u njihovim pogledima. Putovali smo oko sat
vremena. Stigli smo pred tu ogromnu planinu koja nas je čekala da otkrijemo njene tajne. Pred nama se
prostirala livada puna planinskog cvijeća, kojaje djelila Vojnik od puta. Dok smo šetali imali smo osjećaj da
nas planina doziva da joj se pridružimo i uživamo u njenim ljepotama. Nakon livade dočekale su nas
beskrajne šume Vojnika. Dok smo šetali osvrtali smo se i gle- dali na ogromno, razgranato drveće koje nam
je zaklanjala pogled na civilizaciju. Hodali smo stazicom koja nas je sve dublje i dublje vodila u šumu. Bila
sam očarana svom tom ljepotom i čistim vazduhom koji smo duboko udisali. Bili smo okruženi visokim
drvećima, papratima i gustom zelenom travom. Slušali smo cvrkutanje ptica, čudne glasove insekata,
pronalazili smo jazbine lisica i zečeva. Uživali smo. Kada smo došli do djela gdje se snijeg još nije otopio
počeli smo da se grudvamo pokušavajući da se rashladimo. Uživajući u prirodi nijesmo ni primjetili da smo
samo nekoliko koraka od vrha. Kada ga ugledasmo potrčasmo ka njemu takmičeći se ko će prije stići. Sa
vrha se pružao veličanstven pogled na naš mali grad, jezera i okolne vrhove. Zaboravili smo na umor i
noge koje su nas boljele, na žeđ, već smo jednostavno uživali. Na vrhu smo zajedno ručali, podjelili slatkiše
i sokove i razdragano krenuli nazad. Vraćajući se pokušavali smo da zapamtimo sva mjesta na kojima smo
uživali i tako dođo-smo do livade sa koje smo krenuli. Zvukovi planine su se postepeno stišavali.
Na putu ka kući bili smo umorni i pospani. Ovaj dan ćemo još dugo pamtiti. Bila sam ponosna i srećna
što sam se popela na planinu koja je za mene predstavljala nemoguć izazov.
Mina Kontić VII
