Nikola Odalović, učenik IX-5 odjeljenja, osvojio je drugu nagradu u kategoriji od VIII do IX razreda na IX literarnom konkursu „Mariji s ljubavlju“. Njegov mentor je Radojka Draganić. U nastavku možete pročitati njegov rad.

Pismo sebi

Pišem ti, sebi budućem, a možda i sebi izgubljenom – sebi kojeg nikada neću do kraja spoznati, jer čovjek samom sebi ostaje najveća tajna. Ove riječi nijesu uklesane u kamen, već na lomljivu hartiju. Ali možda je upravo u toj lomljivosti njihova snaga: ono što je prolazno zna da zaboli, da probudi, da razori i obnovi.

Slutim da ćeš, kada ovo budeš čitao, biti umoran od borbi koje se ne vide, od rana što ne krvare, ali peku jače od noža. Možda ćeš biti mudriji, a možda samo tvrđi i zgrčen od strahova. Ako bude tako, otvori ovo pismo i ne okreći glavu. Jer ja, tvoj prošli ja, pišem iz tame u kojoj i pomisao na svjetlost djeluje kao izdaja. Moram ti priznati: bojao sam se. Više od ljudi, više od smrti – bojao sam se samog sebe. U meni je živio sudija stroži od svakog drugog, a ja sam bio i optuženi i krivac. Ako išta naučiš – neka to bude da čovjek nije stvoren da bude sopstveni sudija, već ranjenik koji pada i ustaje, iako nikad ne zna zašto. Sjeti se da si nekada bio dijete. Ne kažem to radi nostalgije, već da ti pokažem kako si nekad živio bez straha da ćeš pogriješiti. A zar nije istina da u greškama ima više života nego u mrtvom savršenstvu? Zar nije istina da te svaki poraz oblikovao više nego pobjeda? Nauči da su tvoje rane tvoje ikone. Ne skrivaj ih. Neka te ne ubijedi svijet da moraš biti nepovrijeđen da bi bio cjelovit. Ti si cjelovit upravo zato što si slomljen i opet stojiš. Čovjek koji nikada nije bio na koljenima ne zna šta znači hodati. Možda ćeš tada voljeti, možda gubiti. Ljubav će te jednako liječiti koliko i ranjavati. I neka te ne plaši ni jedno ni drugo. Jer ljubav nije zavjet sreće, nego smisla. Nije obećanje da nećeš plakati, nego da tvoje suze neće biti uzaludne. Znaćeš se pitati: zašto pišem? Zato da ti povjerujem kada kažem da nijesi sam. Ja sam već prošao tim putem, nosio tvoj teret i – izdržao. To je sve što moraš znati: izdržao sam. Ako sam mogao ja, možeš i ti.

Sjeti se svojih noći bez sna, svojih jutara bez radosti, dana u kojima se nijesi prepoznavao. To su bile tvoje mračne doline, ali iz njih si ponio najdublje istine. Ne da si nepobjediv, već da si lomljiv. I u tome je snaga: tek kada znaš da se možeš raspasti – znaćeš i da se možeš sastaviti, bezbroj puta, dok ne postaneš čovjek koji ljubi i u ruševinama. Nijesi stvoren da budeš bog ni savršen. Stvoren si da budeš čovjek: i svjetlost i tama, i istina i laž. To te ne razara, to te oblikuje. Ako se ikada osjetiš izgubljen, vrati se ovim riječima. One ti neće dati rješenje, ali će ti dati podsjetnik da si živ. A živjeti – to je već dovoljno. I sada se pitam: hoćeš li me razumjeti? Možda ćeš me čitati kao stranca koji ti šapuće iz tame. Ali možda je

čovjeku i dato da sam sebi uvijek ostaje stranac – jer samo tako nastavlja da traga. A dok traga – on postoji. Zapamti, budući ja: nijesi promašaj. Ti si potraga. A potraga je, u svojoj nesavršenosti, najsvetiji čin čovjekov.

Zato, kada posumnjaš – ne budi sudija sebi. Budi svjedok. Budi onaj koji se oprašta, jer tek tada zna da voli. Pišem ti ne da te spasim, nego da te podsjetim da vrijediš i kada se osjećaš izgubljeno. I možda ćeš, kada jednom pogledaš ovo pismo, osjetiti da ti je neko pružio ruku. To sam bio ja – tvoj prošli ja, koji te voli više nego iko drugi.