Ostvarenje mog sna


            Bio je petak, istrčala sam iz školskog dvorišta sa osmjehom na licu. Bio je to dan prije polaska na
planinu, koja se nalazi nedaleko od grada, kojoj smo se divili ja i moji drugari, a ujedno i strahovali od
njenih strmih litica. Tu planinu zovemo Vojnik i visoka je tek nešto manje od 2. 000m. Za nas je Vojnik bio,
i ostao planina puna izazova ali i puna prirodnih ljepota.
            Noć prije polaska bila sam nestrpljiva. Razmišljala sam, tamo će mo vjerovatno vidjeti mnogo životinja i
biljaka. Ređale su se takomisli, šta ako se neko izgubi, šta ako nebudem mogla da se ispenjem na vrh, i
tako redom dok me san nije oborio. Sledećeg jutra užurbano sam ustala, doručkovala i još jednom
provjerila ranac, da li sam ponjela svešto je potrebno, i istrčala iz kuće. Drugari su me čekali na
dogovorenom mjestu, žurno su ušli u kombi i krenuli smo. Tokom vožnje pričali smo o školi, plsaninarrenju a i
o planini čije su se prirode i oni malo plašili, što sam primjetila u njihovim pogledima. Putovali smo oko sat
vremena. Stigli smo pred tu ogromnu planinu koja nas je čekala da otkrijemo njene tajne. Pred nama se
prostirala livada puna planinskog cvijeća, kojaje djelila Vojnik od puta. Dok smo šetali imali smo osjećaj da
nas planina doziva da joj se pridružimo i uživamo u njenim ljepotama. Nakon livade dočekale su nas
beskrajne šume Vojnika. Dok smo šetali osvrtali smo se i gle- dali na ogromno, razgranato drveće koje nam
je zaklanjala pogled na civilizaciju. Hodali smo stazicom koja nas je sve dublje i dublje vodila u šumu. Bila
sam očarana svom tom ljepotom i čistim vazduhom koji smo duboko udisali. Bili smo okruženi visokim
drvećima, papratima i gustom zelenom travom. Slušali smo cvrkutanje ptica, čudne glasove insekata,
pronalazili smo jazbine lisica i zečeva. Uživali smo. Kada smo došli do djela gdje se snijeg još nije otopio
počeli smo da se grudvamo pokušavajući da se rashladimo. Uživajući u prirodi nijesmo ni primjetili da smo
samo nekoliko koraka od vrha. Kada ga ugledasmo potrčasmo ka njemu takmičeći se ko će prije stići. Sa
vrha se pružao veličanstven pogled na naš mali grad, jezera i okolne vrhove. Zaboravili smo na umor i
noge koje su nas boljele, na žeđ, već smo jednostavno uživali. Na vrhu smo zajedno ručali, podjelili slatkiše
i sokove i razdragano krenuli nazad. Vraćajući se pokušavali smo da zapamtimo sva mjesta na kojima smo
uživali i tako dođo-smo do livade sa koje smo krenuli. Zvukovi planine su se postepeno stišavali.
Na putu ka kući bili smo umorni i pospani. Ovaj dan ćemo još dugo pamtiti. Bila sam ponosna i srećna
što sam se popela na planinu koja je za mene predstavljala nemoguć izazov.

 

                                                                                                                                 Mina Kontić VII

 

Prijatelji zauvijek


            Vjerujem da se sve velike stvari dešavaju sasvim slučajno. Ili ne? Možda je to ipak sudbina? Da li je?
             Bilo je obično, toplo, ljetnje veče. Izašla sam sa majkom u šetnju. Bila sam nezainteresovana i ništa mi nije bilo zanimljivo, svakodnevni pri‐ zor. Ipak, nešto mi je privuklo pažnju. Među gomilom prolaznika, protrčalo je nekakvo, malo, bjelkasto, paperjasto stvorenjce. Najednom se u toj istoj gomili izgubilo. Sva moja čula su bila fokusirana na njega i samo na njega. Pomislila sam : ’’Možda mi se samo učinilo?’’ Tada sam osjetila uz nogu nešto nježno i mekano. Spustila sam pogled i ugledala sam bjelkasto, čupavo, pomalo smiješno kuče, toliko duge dlake da mu se oči nijesu vidjele. Bila je to ljubav na prvi pogled. Kriknula sam od sreće, tako da se i kuče zbunilo i udaljilo se od mene za nekolika koraka. Dozivala sam ga, i iako je potrajalo, nesigurno mi je prišlo. Kada sam mu sklonila čupave, dugačke šiške, vidjela sam te divne oči, kestenjaste i krupne, sa nekom mješavinom radoznalosti i straha.
              Razmišljala sam : „Da li da ga uzmem ili ne?’’ Bila je to teška odluka : ako ga uzmem, spasiću ga teškog života na ulici i svih okrutnih ljudi koji žele da mu naude. A šta ako ipak ima svog vlasnika koji ga voli i traži? Pa, da ga ima sigurno ne bi bio na ulici. Preklinjala sam majku da pristane. Iako se i njoj svidio, pred njom je bila teška odluka, a pritom smo i bili kod djeda. Odlučili smo da je odvedemo sa nama, nadajući se da će djed prihvatiti da bude u stanu, dok smo kod njega.
              Krenuli smo ka stanu, dok je kučence sigurnim koracima išlo za nama. Kada smo stigli do ulaza ušla sam, misleći da nas kuče prati. Okrenula sam se, i vidjela kako kuče čeka pred vratima. Bilo je nesigurno i nije se usudilo da uđe. Uvela sam ga sa sobom, dok je sporo hodalo i pratilo nas. Kada smo ušli u stan, dočekali su nas djed i baka, koji su bili oduševljeni kučetom. Moj djed, meka srca, je vrlo rado dozvolio kučetu da ostane. Dali smo mu nešto hrane, iako je bilo uhranjeno, ipak je bilo gladno. Okupali smo ga, u čemu je uživalo, prijalo mu je češkanje i topla voda. Dobilo je ime Fibi. Našli smo joj adekvatno, toplo, mekano
mjesto na balkonu.

              Kada smo se vraćali kući, nije pravila probleme, već nas je bez povodca pratila i bila poslušna i vjerna. Mnogo puta joj se pružila prilika da ode i ostavi nas, ali se uvijek vraćala nama, jer nam je bila zahvalna što smo je spasli od neizvjesnog i opasnog života na ulici.
              I sam Mark Twain je jednom izgovorio jednu, pomalo gorku istinu : „Ako prihvatiš gladno psa i nahraniš ga, on te neće ujesti. To je razlika između psa i čovjeka. ’’ Iako je moje srce toliko veliko da prihvati sve usamljene i napuštene pse, moj dom nije. I zato se nadam da za svakog napuštenog psa postoji neko srce i topla ruka, koja će ga grijati i štititi ga.


Kontic Kristina VII 4

 

,,Sjećanje me lakom tugom ovi’’


        Često se sjetim mog ranog djetinjstva, doba prije škole i u jednom trenutku zaželim da se vratim, ali mi je opet drago što sam tu, u sadašnjosti.
         Imam puno sjećanja, toliko da ako bih krenula da nabrajam i opisujem, nikada ne bih mogla stati.Medjutim, sjećanje na dan 31. 06. 2005. godine vratim se u prošlost kada nijesam brinula i razmišljala o ocjenama, o simpatiji, u doba kada mi je samo zabava bila na umu. Slobodno mogu reći da je tada to vrijeme za mene bilo zlatno.
          Sigurno se pitate šta ima važno u tom datumu? Kada sam imala tri i po godine, roditelji su me, želeći da nađem nešto što će me možda zanimati u životu upisali u plesnomanekenski klub “Jet Set”. U tom klubu sam naučila prve plesne korake, pravilno držanje, hodanje. Bilo je veoma zabavno, ali I naporno. Prvih godinu dana moja generacija je vrijedno i marljivo vježbala, pa je konačno došlo vrijeme za naš prvi manekenski nastup.
            Bilo je to u Budvi, 31. 06. 2005. godine, a mi smo izvodili predstavu “Snežana i sedam patuljaka’’. Još uvjek se sjećam svoje uloge, bila sam patuljak Ljutko. Obučena u crveno odijelo, sa sniježno bijelom bradom i brkovima, jedva sam čekala trenutak da izađem na pistu. Kada je taj trenutak konačno došao, noge kao da su mi se odsjekle. Nijesam znala šta se sa mnom dešava. Veoma zbunjena sam izašla i počela da šetam, odjednom sam čula neki glas kako mi govori: “Bravo, samo tako nastavi!” Bila je to moja majka. Nakon tih riječi, na mom licu se pojavio osmjeh, a u srcu i nogama sigurnost u ono šta radim. Više se nijesam bojala, nastavila sam hrabro i odlučno da koračam i kada sam završila sa svojim nastupom dobila sam veliki aplauz.
             Danas, kad se sjetim svih tih stvari, smijem se misleći da to nijesam ja. A zašto? Zato što me život povrijeđuje i tjera na razna iskušenja. Zato sto me ljudi ne razumiju, a još manje vole. Zbog čega se sve to dešava? Da li sam ja krivac za mnoge stvari?!? Već neko vrijeme pokušavam da nađem odgovor na ova pitanja, međutim pokušavajući da riješim ova ja samo pronalazim nova, nejasnija i još tajanstvenija pitanja. Zbog toga sam odustala od traženja.
             Za nekoga sjećanja predstavljaju nešto što će pamtiti cijeli život, ali za mene ona su veoma bolna, jer me podsjećaju na greške i na propuštene stvari. Zbog toga ja živim u surovoj sadašnjosti i rijetko se okrećem za sobom.

Snežana Milenković IX1

 

2014/15. šk. godina

 

Putopis


            Prošlog vikenda, zajedno sa drugarima i nastavnicima, bila sam na Cetinju. Obišli smo sve znamenitosti grada Cetinja i Njegošev mauzolej na Lovćenu.
           Prvog dana posjetili smo crkvu na Ćipurima u kojoj su sahranjeni kralj Nikola, njegova žena Milena i njihove kćerke Vjera i Ksenija. Biljardu smo jedva čekali da obiđemo zbog Njegoševog stola. Čuli smo priče o Cetinjskom manastiru i Orlovom kršu, gdje je sahranjen knjaz Danilo. Poslije ručka i kraćeg odmora, krenuli smo na Lovćen. Prešli smo četiristo šezdeset jednu stepenicu i osjećali se ponosno. Obišli smo i Njegoševu kapelicu, simbol Lovćena.
            Drugog dana smo detaljno obilazili Cetinje. Muzej kralja Nikole i Istorijski muzej su mi posebno ostali u sjećanju. Plavi dvor, Zetski dom, Muzička i Likovna akademija, simboli su prelijepog grada, Cetinja.
           Poslednjeg dana, svi smo bili tužni jer se vraćamo u Nikšić. Obišli smo Rijeku Crnojevića i ostatke prve štamparije, u kojoj je štampana prva ćirilična knjiga, Oktoih.
           Srećna, jer sam naučila mnogo o prijestonici moje države, vratila sam se kući.


Jelena Bojat VII4

 

Pokrivena nebom ko od plave svile


           Ima jedna planina, ime joj je Durmitor. Visinom je nadvisila, a ljepotom zasijenila druge planine. Ispod Durmitora, na kanjonu rijeke Tare nalazi se moje selo. Toliko ljepote na jednom mjestu ima samo u bajkama. Gledati planinu, a ne vidjeti nebo prosto je nemoguće. Plavo, kao da je od svile, čisto i blistavo, dodiruje planinu. Slika planine i njenog zelenila, prošarana sniježnim nametima i
plavo nebo iznad nje gledaoce ostavljaju bez daha. Priroda je stvarno bila darežljiva. Ispod planine teče rijeka Tara. Najljepši kanjon, rijeke ljepotice. Rijeka plava, planina zelena, nebo plavo. Kad sve to gledam imam osjećaj da je planina zavezala plavu svilenu maramu. Plavosvileno nebo iznad Durmitora ko jednom vidi nikad ne zaboravlja.

Bojat Jelena VI

 

Zdravica Skadarskom jezeru


            Crna Gora je puna prirodnih ljepota. Planine, rijeke, jezera... Kada smo već kod jezera, želim da vam pričam o Skadarskom jezeru.
            Dižem čašu ljepoti tog jezera. Oko njega zelena dolina. Tuda teče rijeka Bojana. Tu ima maslina i smokava, a tek bogatih vinograda. Ribe razne u jezeru ima. Ne pripada ono samo nama, već i susjednoj Albaniji. Svi će tu naći svoj mir. A kad se s neba gleda na Skadarsko jezero, više je zeleno nego plavo. Razlog tome su lokvanji. Ti divni cvjetovi na velikim, zelenim listovima
prekrivaju jezersku vodu. Na jezeru vas dočekaju vrlo ljubazno. Dok plovite brodićem po vodi i osluškujete cvrkut ptica i cvrčaka među trskom, gledate kako se poslednji zraci sunca gube u daljni.
              Skadarsko jezero vrijedi posjetiti. Svaki putnik, koji zađe u Crnu Goru ne smije propustiti čari i ljepote ovog jezera.

Sofija Radunović VI4

 

Susret sa Njegošem

 

          Na Lovćenu sam. Uzbudjeno posmatram simbol Crne Gore i ponos Crnogoraca, predivnog gorostasa čiji vrhovi prkose nebu. Stoji ponosno, kao vojnik, kao svetionik koji nudi spas, kao svijeća čiji plamen nikada ne dogorijeva. Prolazi me jeza od tolike ljepote, osjećam ponos, neku milinu, nijesam ni slutila da hladan lovcenski kamen može da zapali takvu vatru u grudima.
           Na ovoj planini je odrastao čuveni crnogorski vladar i veliki pjesnik Petar II Petrović Njegoš.Lovćen je bio njegova najveća inspiracija, tu je napisao svoje najljepše stihove,a ovu planinu odabrao za svoju vječnu kuću. Njegov Mauzolej je najčudnija, najuzvišenija grobnica, kakve nema nigdje na svijetu. Hodam, upijam, gledam u nebo… Čini mi se da sam na vrhu svijeta. Čini mi se da čujem zvuke gusala, vladikin glas kako odjekuje: „U pamet se Crnogorci!“ Imam osjećaj da sam se našla u nekom sasvim drugom svijetu, osjećam strahopoštovanje, svaki kamen koji dotknem progovara i donosi dah nekih prošlih vremena. Sve kao da je obavijeno nekim čudnim plaštom,kojeg su se same gorske vile takle.
          Osjećam se pročišćeno, ispunjeno, čilo. Ponosna sam što sam dio nečeg što ni gromovi ni munje, ni oluje, ni sva čuda prirode, ni sva čuda savremenog svijeta ne mogu da nadvise, niti da mu potamne slavu.

                                                                                                                                    Lela Stanković IX/1