Susret sa Njegošem
Na Lovćenu sam. Uzbudjeno posmatram simbol Crne Gore i ponos Crnogoraca, predivnog gorostasa čiji vrhovi prkose nebu. Stoji ponosno, kao vojnik, kao svetionik koji nudi spas, kao svijeća čiji plamen nikada ne dogorijeva. Prolazi me jeza od tolike ljepote, osjećam ponos, neku milinu, nijesam ni slutila da hladan lovcenski kamen može da zapali takvu vatru u grudima.
Na ovoj planini je odrastao čuveni crnogorski vladar i veliki pjesnik Petar II Petrović Njegoš.Lovćen je bio njegova najveća inspiracija, tu je napisao svoje najljepše stihove,a ovu planinu odabrao za svoju vječnu kuću. Njegov Mauzolej je najčudnija, najuzvišenija grobnica, kakve nema nigdje na svijetu. Hodam, upijam, gledam u nebo… Čini mi se da sam na vrhu svijeta. Čini mi se da čujem zvuke gusala, vladikin glas kako odjekuje: „U pamet se Crnogorci!“ Imam osjećaj da sam se našla u nekom sasvim drugom svijetu, osjećam strahopoštovanje, svaki kamen koji dotknem progovara i donosi dah nekih prošlih vremena. Sve kao da je obavijeno nekim čudnim plaštom,kojeg su se same gorske vile takle.
Osjećam se pročišćeno, ispunjeno, čilo. Ponosna sam što sam dio nečeg što ni gromovi ni munje, ni oluje, ni sva čuda prirode, ni sva čuda savremenog svijeta ne mogu da nadvise, niti da mu potamne slavu.
Lela Stanković IX/1
