Written by Vera Backovic

Published: 06 December 2022

Pohvala na literarnom konkursu “Prirodne ljepote moga grada”

      Na literarnom konkursu, za najbolji prozni rad na temu: “Prirodne ljepote moga grada-naselja”, koji je organizovao Dječiji savez Nikšića u saradnji sa Službom za zaštitu životne sredine, naša učenica sedmog razreda, Anja Miljanić (mentor Vanja Pićurić) je pohvaljena i prisustvovala je dodjeli nagrada u Gradskoj kući.

     Za istaknuto učešće na istom konkursu, diplome su dobili učenici Katarina Krivokapić i Obrad Radulović.

     Čestitamo na uspjehu učenicima i njihovom mentoru!

Written by Admin

Published: 31 December 2021

U susret Novoj godini

               Kraj dvanaest mjeseci, školskog polugođa, nerijetko i starosne godine, prilika je da saznamo šta nam kaže ,,novogodišnje ogledalo". Gdje smo stali, a šta započeli? Kuda ćemo dalje, a dokle smo stigli? Šta očekujemo u Novoj godini, a šta ostavljamo iza sebe? Sve su ovo pitanja koja svaku osobu okupiraju krajem mjeseca decembra.

               Dok sam bila mlađa, moja vjerovanja u Djeda Mraza su bila realistična i bliska. Mislila sam da će pismo adresirano na Sjeverni pol ispuniti moje želje, a većinom je tako i bilo. Kasnije sam shvatila da su roditelji čitali moja pisma i udovoljavali mojim željama, ne zbog materijalnog i želje da dobijem novu haljinu ili lutku, već više zbog održavanja iluzije bezbrižnosti i vjerovanja u dobrotu neke osobe udaljene miljama od mene. Sada je drugačije, mnogo jasnije i sa manje očekivanja. Valjda nam i godine donose takve misli, a sazrijevanjem i iskustvo i vjeru u samo objektivne činjenice. Ne vjerujem više u Djeda Mraza, ali vjerujem u ljude i dobrotu od koje su satkani. Vjerujem da svijet može biti bolji samo ako se malo potrudimo i damo svoj doprinos. Ako samo izbrojimo do pet kada nas neko uvrijedi, da ne uzvratimo istom mjerom i ne kažemo ružne riječi zbog kojih ćemo biti ,,isti". Ako pokušamo da razumijemo slabosti drugih jer ne znamo šta ih je izazvalo, jer ne znamo da je neko učestvovao u lošem činu jer je breme ružnoga ponio odavno sa sobom, a nije ga tražio. Ako zaboravimo, jer nam treba prostora u duši za lijepe osjećaje, a ne tjeskobu ili ljutnju. Ako ovaj svijet posmatramo kao igralište za ljude, ptice i cvijeće istovremeno - onda smo uspjeli. Ako se obradujemo ,,malim stvarima" jer nam ,,velike" i ne trebaju, jer one ne čine život. Ako nam je riječ važnija od djela, a zagrljaj veći od najvećeg nebodera.

               To su moja očekivanja i moje jedine želje. Zdravlje i radost mojih najbližih, pa onda i svih ostalih ljudi na ovom svijetu. Da budemo bolji, srećniji i veseliji, ne samo prema drugima, već i prema sebi. Svi možemo biti Djeda Mraz, samo treba da vratimo onu dječiju sliku u sebi, da opet bacimo pogled na ono davno zaboravljeno ,,novogodišnje ogledalo", a onda - sve je moguće!

                                                                                                Dragana Mićanović IX₁

                                                                                                OŠ ,,Ratko Žarić”

Written by Admin

Published: 21 November 2021

Literarni konkurs „Mariji s ljubavlju“

Učenici naše Škole su uzeli učešće i na V literarnom konkursu Fondacije Marija Kotri. Tema konkursa je bila “Svako svoje sunce ima, prema kome radost leti”.

Učenica Dragana Mićanović (mentor Snežana Vorotović), je dobila Pohvalu i pročitala svoj rad na svečanoj dodjeli u ICP Tehnopolisu.

Aktiv C-SBH jezika i književnosti

Written by Veselin Sobic

Published: 03 May 2018

Specijalna nagrada za učenicu Milenu Bogetić

na literarnom konkursu Pošte Crne Gore

Učenica VIII razreda Milena Bogetić ( mentor Snežana Vorortović ) je na takmičenju za najljepše pismo 2018. osvojila specijalnu nagradu. Takmičenje je organizovala Pošta Crne Gore i Ministarstvo prosvjete. Ovogodušnja tema  je glasila: “ Zamislite da ste pismo koje putuje kroz vrijeme. Koju poruku želite da prenesete svojim čitaocima?”

Na takmičenju su učestvovale 163 osnovne škole iz Crne Gore sa 140 radova.

Nagrađeni literarni rad

Poštovani čitaoci,

          Ovo svoje „putešestvije“ želim da podjelim sa  Vama i da svaki trenutak proživite sa mnom. Pokušaću da usporim vrijeme, da bi ste zaista uživali.                                  

          Praistorija – pismo ne postoji, ali ja „Da“. Jer ja sam putnik kroz vrijeme. Kameno doba, metalno doba, dinosaurusi, pećinski ljudi, vatra, homo sapiens. Stari vijek – Ha! Tu sam ja. Srednji vijek, novi vijek, savremeno doba. Od mog piktografskog oblika, postajem klinasto. Kineski „oracle bone“, „hodanje i igra“ po svili, egipatski hijeroglifi, staro grčko pismo. Arapsko, hebrejsko...do današnjeg pisma. Nadam se da sam  uspio, na trenutak, da Vam dočaram u mislima ove narode, običaje...Kroz moju bogatu istoriju proplitale su se razne kulture. Mijenjao sam oblik, veličinu, boju. Moje putovanje je zaista božanstveno. Upoznati sve te ljude, upoznati svijet. Pa, zar je to malo? Biti dio svakog kutka ovog svijeta. Sad si u poštarskoj torbi, u ruci, u džepu, na vratima, poštanskom sandučetu, u boci, sad već u nečijoj nesigurnoj ruci, letiš visoko, ploviš, šetaš...O, kakva pustolovina!

        Lijepo je biti putnik kroz vrijeme. Znati da se neko bavio tobom toliko vremena. Ali, putovanje je i sadašnjost i budućnost. „Koliko danas pišemo pisma?“ „Da li će u budućnosti pisanje pisma biti zaboravljeno?“ Kao putnik budućnosti, kažem „Ne“. Dok postoje institucije koje se bave ovakvom problematikom, konkursima, pisanjem proze i poezije, postojaće i pismo pisano „perom“. Jedno takvo sam ja. Doputovao sam u sadašnjost da ljudima izmamim osmjeh, suzu, da spoznaju da treba pisati pisma, pisati rukom.

I zapamti, „čitaoče“- nijedna  riječ, nijedno slovo otkucano na papiru, ne može se pročitati sa istim osjećajem, žarom, ljubavlju, nestrpljenjem, željom, kao slovo napisano rukom, srcem, dušom, suzom.

          Ne zaboravite da pišete drugu, prijatelju, neznancu. Ko zna, možda i neko Vaše pismo doživi ovo „putešestvije“. Možda bude nečija „poruka u boci“.

S poštovanjem i punog srca ,

„Putnik kroz vrijeme“.

P.S. Uz ovo pismo pisano rukom ide i kucana verzija. Čisto da budemo u korak s vremenom. 

                                                                                                                                                Milena Bogetić, VIII2

Written by Admin

Published: 08 June 2017

Događaj koji ću pamtiti

        Biti čovjek nije samo privilegija, već i velika, plemenita dužnost. Ja sebe ne smatram nadmoćnom, zato što sam čovjek, već sam beskrajno počastvovana time što imam priliku da pružim pomoć stvorenjima slabijim od sebe. Još od malena osjećam tu jaku privrženost, ljubav i razumjevanje prema životinjama. Smatram da svako biće, ma koliko malo i sićušno ono bilo, na ovom svijetu ima svoj smisao i ulogu.
            Bilo je to one famozne zime, kad je snijeg napadao i do dva metra. Izašla sam iz kuće, još u pidžami, da se divim tom savršenom, čistom sniježnom bjelilu, kao u bajci. Najednom, pažnju mi je privukla mala, sivkasta, sklupčana grudvica. Prišla sam i ugledala sam malog ptića, koji je, pretpostavljam, ispao iz gnijezda. Ustuknula sam i zapitala se da li je uopšte živ. Čučnula sam kraj njega i stavila ruku na njegovo malo, nje- žno tjelašce. Osjetila sam slabašne otkucaje srca i teško disanje. Uzela sam ga nježno u naručje i uvela ga u kuću. Stavila sam ga pokraj šporeta, gdje je pucketala vatra. Davala sam mu pšenicu, zrno po zrno, kako bi se što prije oporavio. Pronaša sam malu kutiju od cipela i ubacila mu nešto hrane. I tako je cijeli dan protekao u mojoj bezrezervnoj ljubavi i brizi o ptiću.
          Čim sam se ustala, otišla sam kod njega. Ležao je u kutiji, ukočen i hladan. Nijesam mogla da vjerujem, nadala sam se da je to samo ružan san. Pokušavala sam da ga oživim na sve načine, molila Boga da se desi čudo. Ali, ne, ništa nije pomoglo. Srce mi je bilo skrhano, osjećala sam veliki bol, čak i krivicu, mislila sam da je bilo nešto što sam mogla da učinim. Da bdim nad njim cijelu noć i dan, da čuvam njegovu javu i san. Iako je moja bol bila velika, tješila me je jedna misao – da je sa ovog svijeta otišao nahranjen, topao i okružen pažnjom i ljubavlju. Kažu da ni list ne padne sa grane, a da Bog ne zna za to, i zato se najiskrenije nadam da je Bog našao mjesto za njega, u raju.
            Tvrdim da za ljubav nije potrebno vrijeme. Za ljubav je dovoljan i jedan tren. Ptić je u mom životu bio jedan dan, ali to je bilo dovoljno da zauvijek ostavi trag u mom srcu i da ga nikad ne prepustim zaboravu.

Kristina Kontić , VII 4

Written by Admin

Published: 08 June 2017

                                        Ostvarenje mog sna

            Bio je petak, istrčala sam iz školskog dvorišta sa osmjehom na licu. Bio je to dan prije polaska na
planinu, koja se nalazi nedaleko od grada, kojoj smo se divili ja i moji drugari, a ujedno i strahovali od
njenih strmih litica. Tu planinu zovemo Vojnik i visoka je tek nešto manje od 2. 000m. Za nas je Vojnik bio,
i ostao planina puna izazova ali i puna prirodnih ljepota.
            Noć prije polaska bila sam nestrpljiva. Razmišljala sam, tamo će mo vjerovatno vidjeti mnogo životinja i
biljaka. Ređale su se takomisli, šta ako se neko izgubi, šta ako nebudem mogla da se ispenjem na vrh, i
tako redom dok me san nije oborio. Sledećeg jutra užurbano sam ustala, doručkovala i još jednom
provjerila ranac, da li sam ponjela svešto je potrebno, i istrčala iz kuće. Drugari su me čekali na
dogovorenom mjestu, žurno su ušli u kombi i krenuli smo. Tokom vožnje pričali smo o školi, plsaninarrenju a i
o planini čije su se prirode i oni malo plašili, što sam primjetila u njihovim pogledima. Putovali smo oko sat
vremena. Stigli smo pred tu ogromnu planinu koja nas je čekala da otkrijemo njene tajne. Pred nama se
prostirala livada puna planinskog cvijeća, kojaje djelila Vojnik od puta. Dok smo šetali imali smo osjećaj da
nas planina doziva da joj se pridružimo i uživamo u njenim ljepotama. Nakon livade dočekale su nas
beskrajne šume Vojnika. Dok smo šetali osvrtali smo se i gle- dali na ogromno, razgranato drveće koje nam
je zaklanjala pogled na civilizaciju. Hodali smo stazicom koja nas je sve dublje i dublje vodila u šumu. Bila
sam očarana svom tom ljepotom i čistim vazduhom koji smo duboko udisali. Bili smo okruženi visokim
drvećima, papratima i gustom zelenom travom. Slušali smo cvrkutanje ptica, čudne glasove insekata,
pronalazili smo jazbine lisica i zečeva. Uživali smo. Kada smo došli do djela gdje se snijeg još nije otopio
počeli smo da se grudvamo pokušavajući da se rashladimo. Uživajući u prirodi nijesmo ni primjetili da smo
samo nekoliko koraka od vrha. Kada ga ugledasmo potrčasmo ka njemu takmičeći se ko će prije stići. Sa
vrha se pružao veličanstven pogled na naš mali grad, jezera i okolne vrhove. Zaboravili smo na umor i
noge koje su nas boljele, na žeđ, već smo jednostavno uživali. Na vrhu smo zajedno ručali, podjelili slatkiše
i sokove i razdragano krenuli nazad. Vraćajući se pokušavali smo da zapamtimo sva mjesta na kojima smo
uživali i tako dođo-smo do livade sa koje smo krenuli. Zvukovi planine su se postepeno stišavali.
Na putu ka kući bili smo umorni i pospani. Ovaj dan ćemo još dugo pamtiti. Bila sam ponosna i srećna
što sam se popela na planinu koja je za mene predstavljala nemoguć izazov.

                                                                                                                                 Mina Kontić VII

Written by Admin

Published: 08 June 2017

Prijatelji zauvijek

            Vjerujem da se sve velike stvari dešavaju sasvim slučajno. Ili ne? Možda je to ipak sudbina? Da li je?
             Bilo je obično, toplo, ljetnje veče. Izašla sam sa majkom u šetnju. Bila sam nezainteresovana i ništa mi nije bilo zanimljivo, svakodnevni pri‐ zor. Ipak, nešto mi je privuklo pažnju. Među gomilom prolaznika, protrčalo je nekakvo, malo, bjelkasto, paperjasto stvorenjce. Najednom se u toj istoj gomili izgubilo. Sva moja čula su bila fokusirana na njega i samo na njega. Pomislila sam : ’’Možda mi se samo učinilo?’’ Tada sam osjetila uz nogu nešto nježno i mekano. Spustila sam pogled i ugledala sam bjelkasto, čupavo, pomalo smiješno kuče, toliko duge dlake da mu se oči nijesu vidjele. Bila je to ljubav na prvi pogled. Kriknula sam od sreće, tako da se i kuče zbunilo i udaljilo se od mene za nekolika koraka. Dozivala sam ga, i iako je potrajalo, nesigurno mi je prišlo. Kada sam mu sklonila čupave, dugačke šiške, vidjela sam te divne oči, kestenjaste i krupne, sa nekom mješavinom radoznalosti i straha.
              Razmišljala sam : „Da li da ga uzmem ili ne?’’ Bila je to teška odluka : ako ga uzmem, spasiću ga teškog života na ulici i svih okrutnih ljudi koji žele da mu naude. A šta ako ipak ima svog vlasnika koji ga voli i traži? Pa, da ga ima sigurno ne bi bio na ulici. Preklinjala sam majku da pristane. Iako se i njoj svidio, pred njom je bila teška odluka, a pritom smo i bili kod djeda. Odlučili smo da je odvedemo sa nama, nadajući se da će djed prihvatiti da bude u stanu, dok smo kod njega.
              Krenuli smo ka stanu, dok je kučence sigurnim koracima išlo za nama. Kada smo stigli do ulaza ušla sam, misleći da nas kuče prati. Okrenula sam se, i vidjela kako kuče čeka pred vratima. Bilo je nesigurno i nije se usudilo da uđe. Uvela sam ga sa sobom, dok je sporo hodalo i pratilo nas. Kada smo ušli u stan, dočekali su nas djed i baka, koji su bili oduševljeni kučetom. Moj djed, meka srca, je vrlo rado dozvolio kučetu da ostane. Dali smo mu nešto hrane, iako je bilo uhranjeno, ipak je bilo gladno. Okupali smo ga, u čemu je uživalo, prijalo mu je češkanje i topla voda. Dobilo je ime Fibi. Našli smo joj adekvatno, toplo, mekano
mjesto na balkonu.

              Kada smo se vraćali kući, nije pravila probleme, već nas je bez povodca pratila i bila poslušna i vjerna. Mnogo puta joj se pružila prilika da ode i ostavi nas, ali se uvijek vraćala nama, jer nam je bila zahvalna što smo je spasli od neizvjesnog i opasnog života na ulici.
              I sam Mark Twain je jednom izgovorio jednu, pomalo gorku istinu : „Ako prihvatiš gladno psa i nahraniš ga, on te neće ujesti. To je razlika između psa i čovjeka. ’’ Iako je moje srce toliko veliko da prihvati sve usamljene i napuštene pse, moj dom nije. I zato se nadam da za svakog napuštenog psa postoji neko srce i topla ruka, koja će ga grijati i štititi ga.

Kontic Kristina VII 4