Događaj koji ću pamtiti
Biti čovjek nije samo privilegija, već i velika, plemenita dužnost. Ja sebe ne smatram nadmoćnom, zato što sam čovjek, već sam beskrajno počastvovana time što imam priliku da pružim pomoć stvorenjima slabijim od sebe. Još od malena osjećam tu jaku privrženost, ljubav i razumjevanje prema životinjama. Smatram da svako biće, ma koliko malo i sićušno ono bilo, na ovom svijetu ima svoj smisao i ulogu.
Bilo je to one famozne zime, kad je snijeg napadao i do dva metra. Izašla sam iz kuće, još u pidžami, da se divim tom savršenom, čistom sniježnom bjelilu, kao u bajci. Najednom, pažnju mi je privukla mala, sivkasta, sklupčana grudvica. Prišla sam i ugledala sam malog ptića, koji je, pretpostavljam, ispao iz gnijezda. Ustuknula sam i zapitala se da li je uopšte živ. Čučnula sam kraj njega i stavila ruku na njegovo malo, nje- žno tjelašce. Osjetila sam slabašne otkucaje srca i teško disanje. Uzela sam ga nježno u naručje i uvela ga u kuću. Stavila sam ga pokraj šporeta, gdje je pucketala vatra. Davala sam mu pšenicu, zrno po zrno, kako bi se što prije oporavio. Pronaša sam malu kutiju od cipela i ubacila mu nešto hrane. I tako je cijeli dan protekao u mojoj bezrezervnoj ljubavi i brizi o ptiću.
Čim sam se ustala, otišla sam kod njega. Ležao je u kutiji, ukočen i hladan. Nijesam mogla da vjerujem, nadala sam se da je to samo ružan san. Pokušavala sam da ga oživim na sve načine, molila Boga da se desi čudo. Ali, ne, ništa nije pomoglo. Srce mi je bilo skrhano, osjećala sam veliki bol, čak i krivicu, mislila sam da je bilo nešto što sam mogla da učinim. Da bdim nad njim cijelu noć i dan, da čuvam njegovu javu i san. Iako je moja bol bila velika, tješila me je jedna misao – da je sa ovog svijeta otišao nahranjen, topao i okružen pažnjom i ljubavlju. Kažu da ni list ne padne sa grane, a da Bog ne zna za to, i zato se najiskrenije nadam da je Bog našao mjesto za njega, u raju.
Tvrdim da za ljubav nije potrebno vrijeme. Za ljubav je dovoljan i jedan tren. Ptić je u mom životu bio jedan dan, ali to je bilo dovoljno da zauvijek ostavi trag u mom srcu i da ga nikad ne prepustim zaboravu.
Kristina Kontić , VII 4
